Priča 2: Krešo traži bizone 1

Priču o bizonima započinjem s ovom fotografijom Zabiokovlja koja iz ne znam kojeg razloga nikad nije ugledala štamparske boje. U to vrijeme kad sam je snimio prije petnaestak godina doslovno sam živio na Biokovu. Upravo sam završavao materijal za svoju prvu foto knjigu Biokovo. Mislio sam tada da je to samo početak tko zna kojeg dopunjenog izdanja. Kako sam se samo prevario. Zapravo sam godinama vucarao po kući tisuće oštampanih primjeraka knjige koje sam platio minusom na kreditnoj kartici. Kasnije sam ih sam prodavao po ulici ne bih li vratio barem nešto od uloženog novca. Godinam sam sebi spočitavao kako sam glup i gdje sam potrošio novac i vrijeme . Ali sad vam govorim: ljudi moji vridilo je svake kune lihvarski naplaćene kamate. Koja lipa sjećanja imam. Dok su neki dizali kredite za apartmane i mišali beton, čekali još petnaest minuta da odu s posla ja sam na Biokovu gledao u stotine izlazaka i zalazaka sunca. Gledao sam tako velika jata žutokljuni galica da bi pokrile sunce. Stada divokoza i muflona. Povratak surog orla. Bas mi je bilo lipo. Danas vise skoro pa da i ne idem na planinu. Možda samo nekad zimi po totalnom kijametu kad nema nikoga.
Ne mogu gledat u šta se sve to pretvara. Trebaju mi nove ljepe uspomene iz prirode. Da se mogu zagledati s osmjehom u daljinu i promislit kako mi je bilo lipo ležati u travi dok su pored mene pasli bizoni. Pronađite i vi sebi neke bizone, bilo što vas veseli.
Pa neće te valjda na samrti zadnje promislit: mmmm koliko mi je ono stanje na tekucem računu?