Za mene kao fotografa prirode nema veceg užitka od skriven ležati u zoru na travi nekog proplanka uz samu šumu s kamerom u ruci. Dok išekujem da li će se pojavit neka životinja osluškujem zvukove, uživam u mirisu livade i razmišljam o životu. Samo osama i nepristupačnost terena budi u meni osjećaj da sam odgonetnuto svoju svrhu. Djelom iz takvih razmišljanja a djelom iz svoje dječaćke zaluđenosti životom Sjeverno Američkih Indijanaca u čijoj kulturi je bizon zauzimao značajano mjesto, odlucio sam se na put od Makarske do Bjelovjetske šume u Poljskoj, jednog od posljednjih staništa Evropskog bizona u divljini.
Put me je vodio preko Donje Austrije i Južne Moravske u Češkoj gdje sam snimao pejsaže nepreglednih polja i vinograda do Poljskih ravnica, Lodza,Varšave ,Bjelistoka pa sve do samog cilja u Bjelovjetskoj šumi.
U potragu za bizonima krenuo sam odmah sljedećeg dana oko tri sata ujutro. Osnovna ideja snimanja u prirodi je izabrati poziciju za još potpunog mraka tako da bi ostali neprimjetni za životinje. Svi koji su ikad snimali divlje životinje znaju da ni to nije nikakva garancija uspjeha. Divlje životinje imaju svoje navike i promjene ponašanja koje samo rijetki mogu odgonetnuti. Netko kao ja što se amaterski bavim zoologijom može samo prepoznavati neki uzorak ponašanja životinja prema grubog podjeli vrsta. Imao sam velike sreće pa sam bizone uz pomoć lokalnog vodica uspio pronaći u širokom šumskom području odmah prvog dana. Evropski bizoni većinu dana provode duboko u šumi samo u ranu zoru izađu na otvorene pašnjake da bi se hranili. Žive u krdu koje predvodi alfa ženka s glavnim bikom. Ženke ostaju u krdu s mladima cijeli život a muški primjerci kad postanu spolno sposobni kreću u samostalan život van krda.
Ti usamljeni bikovi su možda i najopasniji za susret s ljudima.Samim tim jer su 900kg teški i dva metra visoki napaljeni bizoni. I sam sam pri jednom susretu obarao rekorde na 100 m kroz šumu s kamerom i stativom na leđima. Na sreću sve je prošlo samo s povišenim pulsom i odličnim snimkama. Posljednjeg dana snimanja doživio sam ono što sam i zaželio na početku puta. U jednom trenutku krdo je samo leglo na livadu i vise nisu obraćali pažnju na mene. Nisam im vise bio zanimljiv niti su osjećali nikakvu opasnost. Na toj livadi na sjeveru evrope ležao sam s bizonima na travi a da nitko nije nikome smetao.Jednako smo uživali u jutarnjem suncu na promrzlim leđima. Trajalo je to možda pola sata dok se nije glavna ženka uputila prema šumi. Trenutak kasnije sam ih posljednji put vidio kako nestaju duboko u šumi. Napunjenih baterija za svakodnevni život lišen kontakta s prirodnom, krenio sam kući na jug uz Poljsko Bjelorusku granicu preko Lublina, Krakova, Zakopana, Visokih Tatri ,Balatona do Makarske. Sada poslje 18 dana i prijeđenih 4000 kilometara puta kad razmišljam o ovom putovanju mislim da je vrijedilo svakog kilometara. Jer tog jutra ležeći s bizonima na trenutak sam postao dio divljine, prirode. To je baš ono za čim i tragao.
